Stožer civilne zaštite Općine Drenje 099 425 4725 opcina-drenje@os.t-com.hr

POVIJEST OPĆINE DRENJE

Prvi srednjovjekovni izvori

Pisanih izvora o povijesti Općine Drenje ima vrlo malo, oskudni su i šturi. Tako iz razdoblja dok je Hrvatska bila u personalnoj uniji s Mađarskom (od 1102. do 1527. godine) nemamo puno informacija, ali postoje neke spoznaje koje nam daju za pravo vjerovati kako su već tada na prostoru Općine Drenje bili zasađeni malobrojni vinogradi. Prva dostupna isprava iz ovog doba koja spominje Drenje datira iz 1406. godine i u njoj se spominje Drenjansko Brdo kao Drenowch Mons. Druga dostupna isprava datira iz 1434. godine i u njoj Drenje navodi kao Possesio episcopolis, odnosno biskupski vlastelinski posjed.

Iz jednog dokumenta doznajemo da je u selu još prije Turaka postojala crkva sv. Kuzme i Damjana. Iz ovog razdoblja imamo i spomen Bračevaca s kraja srednjeg vijeka kada se navode kao praedium Brachewz, spomen Bučja iz 1477. kao praedium Bwchye u posjedu Gorjanskih (prije toga pripadali su posjedu grada Vukovara). Kućanci se spominju u ispravi iz 1428. godine u sklopu Nevne ili Levne (današnja Levanjska Varoš) pod nazivom Kwsancz. Preslatinci se prvi puta spominju u ispravi iz 1435 godine u kojoj se navode kao Preznothyncz u sklopu imanja Hermangrad. Na području Drenja srednjovjekovne isprave papina legata koji je tu prikupljao porez od 1332. do 1334. spominju selo i imanje Erdenzad. No sve je izvjesnije kako je to drugi naziv za Drenje budući da se u sklopu njega također spominje crkva sv. Kuzme i Damjana.

Razdoblje turske vlasti u Đakovštini

Za vrijeme turske vlasti Drenjem je upravljao paša iz Đakova. Od 1536. pa sve do 1687. Đakovo je pod vlašću Turaka i poznato je pod nazivom Jakova. Tu se doselio veliki broj Muslimana pa je područje današnje Općine Drenje, zajedno s Đakovom doživjelo promjenu u sastavu stanovništva. Stanovništvo Drenja, kao i sve ostalo nemuslimansko stanovništvo, moralo je paši plaćati desetinu, pašarinu (porez za ispašu stoke), danak u krvi (odvođenje djece), harač i ostale poreze.

U razdoblju turske vladavine stradala je crkva sv. Kuzme i Damjana koju su Turci srušili, a njezino kamenje prevezli su sebi u Đakovo. Neposredno prije povlačenja, Turci su Đakovštinu opljačkali i spalili. Za razdoblje turske vladavine karakteristično je i naseljavanje pravoslavnih Vlaha na područje današnje Općine Drenje. Također, iz ovog razdoblja znamo da je posjednik Potnjana bio Alil-beg, posjednik Kućanaca bio je Hasan-beg, posjednik Pridvorje bio je Indi-beg, posjednik Preslatinaca bio je Mehmed Alajbeg.

Razdoblje nakon odlaska Turaka

Nakon odlaska Turaka čitav prostor današnje Općine Drenje suočen je s gubitkom stanovništva. Tako imamo podatke kao je u Drenju ostalo samo 16 naseljenih kuća, u Slatiniku 15, u Kućancima 7, u Potnjanima 6, u Pridvorju 12, dok su Borovik, Bračevci, Bučje i Podgorje ostali nenaseljeni.

Prostor današnje Općine Drenje pripadao je Đakovačkom vlastelinstvu koje se počelo ubrzano razvijati u razdoblju nakon odlaska Turaka. Tijekom 18. stoljeća stanovništvo današnje Općine Drenje vrlo dobro se razvijalo. Tome je naročito pridonosila njegova vinogradarska orijentacija za koju su najzaslužniji biskupi.

Biskup Babić, a poslije i biskupi Čolnić i Mandić dali su iskrčiti obližnje brdo koje je po Mandiću dobilo ime Mandićevac. Na njemu su zasađeni vlastelinski vinogradi koji su vrlo brzo doveli do velikog porasta stanovništva. Tako je već 1785. godine u Drenju osnovana crkvena župa sv. Mihaela za 12 sela Drenjanštine. U ovom razdoblju svjedočimo i osnivanju novih sela kako što su Paljevine koje je osnovao biskup Krtica.

19. i 20. stoljeće

Drenje se tijekom 19. stoljeća dobro razvijalo i prostor današnje Općine Drenje ide u red većih vlastelinskih sela. U prilog tome ide i osnivanje župne škole koju je 1850. osnovao biskup Josip Juraj Strossmayer. Do 1900. godine škole su postojale u Drenju, Slatiniku Drenjskom i Bračevcima. U prvom desetljeću 20. stoljeća otvaraju se škole i u: Paljevinama, Potnjanima, Podgorju Bračevačkom, Preslatincima. Za razvoj drenjskog područja u 19. stoljeću, kao i za razvoj čitave Đakovštine, najzaslužniji je bio biskup Strossmayer. Drenjski prostor je u ovom razdoblju bio naseljavan stranim stanovništvom, posebno njemačkim i Mađarskim.

S početka 20 stoljeća ističe se načelnik Općine, Josip Sekulić. Dao je posaditi 80 dudovih stabala na području Općine, a Svilogojstveno nadzorništvo ga je poticalo da to napravi i na cestama koje vode u Mandićevac, Gašince, Slatinik i Gorjane te da se osnuje rasadnik za dudove. Tim potezom udvostručio se broj svilogojaca što je dovelo do razvoja gospodarstva. Svilarski stručnjak održao je u Drenju 1905. godine predavanje kojemu su prisustvovali Sekulić i učiteljica Ružica Mozgon te 38 mještana. To je znak da je svilarstvo mnoge zanimalo, ali se zbog kompliciranog i rizičnog uzgoja nisu usudili njime baviti.

Drugi svjetski rat

Zbog specifične nacionalne strukture na području Općine Drenje, razdoblje Drugog svjetskog rata bilo je izrazito burno. Na području Općine je uz domaće stanovništvo boravilo i naseljeno stanovništvo. Među njima je bilo Srba, Nijemaca, Židova, Mađara pa je kao i u svakom slavonskom selu došlo do podjele i napetosti među njima. Drugi svjetski rat donosi novo naseljavanje Općine. Naime, nakon partizanskog pokolja u mjestu Zrin u Dvorskoj općini koja se nalazi u Sisačko-moslavačkoj županiji, žene i djeca su dopremljeni vlakom na područje Općine Drenje. Osim doseljavanja, Općina je doživjela i veliki gubitak stanovništva, budući da se veliki dio njemačkog stanovništva morao iseliti iz Općine zbog kolektivne krivnje. Nakon Drugog svjetskog rata u Općini Drenje grade se mnogobrojne spomen ploče i spomenici poginulim antifašističkim borcima kao i civilima.

Domovinski rat

Drenjanština je i za vrijeme Domovinskog rata dala veliki broj boraca koji su se aktivno uključili u obranu zemlje i nažalost nekih danas nema među nama. Danas nam je samo ostala uspomena na njih, kao što je spomen-ploča u Slatiniku Drenjskom posvećena Darku Vojnoviću – Bađi koji je poginuo 16.6.1992. od snajperskog metka u Kopačkom Ritu.

Literatura:

⦁ Matković, Marijan; Švagelj, Dionizije; Varićak Teodor, Zbornik Đakovštine 1., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad Vinkovci, Zagreb, 1976.

⦁ Marković, Mirko, Slavonija – povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Golden marketing, Zagreb, 2002.

⦁ Pavičić, Stjepan, Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji, Slavonica, Vinkovci, 1994.

⦁ Šimundić, Mate, Đakovštinska toponimija, Matica hrvatska ogranak Đakovo, Đakovo, 1995.

⦁ Slavko Šisler, Gradovi i općine Republike Hrvatske, Zagreb, 2004.